Ne kaže se uzalud da loše vijesti putuju najbrže.

U dalekoj zemlji stiže me vijest - Bišćanin, policajac Zvonimir Slipčević poginuo na dužnosti. Od kad sam na ovoj funkciji ovo je drugi put da gubimo sugrađanina, policajca.

Zvonimira pamtim kao hrabra ratnika, borca herojskog 5. korpusa. Bio je dobar policajac, pripadnik Jedinice za podršku, u grupi najboljih od najboljih. I naposljetku ( ili prije svega) bio je dobar čovjek. Po rođenju Parižanin, po duši i srcu Bišćanin na ponos svom gradu.

Tužan sam, kao što vjerujem da ste i svi vi, dragi sugrađani. Još mi je teže što nisam u mogućnosti osobno da izrazim saučešće njegovoj familiji i kolegama iz MUP-a USK, da budem s vama na njegovom ispraćaju do posljednjeg počivališta.

Nisam dosad našao vremena ni da hiljadama vas izrazim svoju zahvalnost na podršci koju ste mi ponovo iskazali na izborima. Ove redove ispisujem uvjeren da ćete ispratiti našeg Zvonimira dostojanstveno, kako takav čovjek i zaslužuje.

Zbogom Zvonko....

MyBlog Četvrtak, 23. 02. 2006.

Tek da podsjetim neke zlonamjerne (ne Vas dragi prijatelji koji čitate redovno ove moje zapise) kad sam upisao prvi post na ovom blogu. U februaru, prije dvije godine. U vrijeme kad još političari nisu pisali blogove i daaaaavno prije kraja mog prvog mandata i početka predizborne utrke.

Da ne bude zabune. Ili "zabune". Čuo sam, poručili mi neki da sam preprisutan u medijima. Pa bi mi možda mogli zamjeriti i što pišem blog. Ili što Vam odgovaram na vašu e- poštu.

Ramazan je. Neću se griješiti pa neću ni odgovoriti na ovo. Ali neću ni Vas ostaviti bez ovog načina komuniciranja. Bili ste uz mene i prije četiri i prije dvije godine kad smo ovo započeli, pisat ćemo se mi i čitati još dugo.

Ovim drugima ostaje uvijek opcija da me ne čitaju. Jesam za političku korektnost, ali ne mogu ja nestati na mjesec dana da bi drugima bilo lakše. Žao mi je, ja sam gradonačelnik i do kraja ovog, prvog mandata raditi ću kao i dosad 15 i više sati na dan. Imam posla, ljudi...

Vama dragi prijatelji hvala na čitanju. Od srca zahvaljujem na svakom Vašem javljanju. Nadam se da nećete zamjeriti što ponekad ne stignem odgovorti odmah na vaša pisma i upite, pa na ovaj način skupno Vam se zahvalim dok ne uhvatim vremena da se svakom ponaosob javim.

Postačima - ugodne iftarske trenutke, svima ugodan vikend želim.

Do čitanja

Dragi prijatelji,

znam, razumjet ćete me. Moram ovo podijeliti s vama. Blog mi dopušta da vam se obratim i neoficijelno, da vam kažem šta me ljuti, šta me muči, šta me raduje. Danas me sve raduje. Danas je prvi dan nastavka mog života.

Postao sam otac.

Moja predivna supruga Jasmina porodila se danas. Postali smo roditelji predivne djevojčice. Od danas (ustvari već od juče, prošla je ponoć) nas je troje s našom malom Farah Azza.

Devet mjeseci sam se pripremao za ovaj dan. Devet mjeseci su mi govorili - čekaj da uzmes dijete u ruke. Devet mjeseci sam čekao taj tren. I nisam bio spreman. Sad znam. Tek sad znam, nakon što su me preplavile emocije i cijeloga prožeo taj neopisivi osjećaj. Ja sam tata ovog malog bića, curice koja mi stane u dlanove, moje Farah Azza.

Cijelo veče sam prijateljima pokazivao slike, opisivao je i morao sam i sada ovo zapisati, pokazati vam prvu našu fotografiju. I moram, kao i svaki ponosni otac, pitati - zar nije lijepa?

Laku vam noć želim dragi prijatelji. Laku noć draga moja Jasmina. Laku noć moja Farah Azza. Voli te tata.

Ludom radovanja?! Priznajte. To je većini prva asocijacija na pomen - obećanje. Zanimljivo, valjda zbog brzog ritma života, nekad kod ljudi prevlada negativna energija, pozitivizma uzmanjka. U jednom razgovoru na ovu temu uradio sam mali, blic test. Nasumce sam pitao nekoliko ljudi da nabroje negativne osobine druge osobe. U trenu su ih pobrojali. Na drugo pitanje - a koje su vrline te osobe- tu bi se zamislili. Košta li to lijepa riječ? Mene su učili da ružna riječ košta.

Nego, da se vratim obećanjima. Moja rahmetli majka usadila mi je da obećano moram ispuniti. Obećao sam dijeliti sve sa vama, dragi moji sugrađani. I planove razvoja grada i slušati vaše sugestije i želje. Slušao sam, i postigli smo dosta toga. Citirat ću norveškog ambasadora u BiH, koji me je posjetio prije nekoliko dana i našeg počasnog građanina i mog prijatelja Antona Megglea. Iz njihove perspektive Bihać je dinamičan grad, pun pozitivnih događanja i s vizijom napretka u svakom pogledu.

Iznenadili su me vijećnici Gradskog vijeća kad su iznijeli prijedlog da mi se dodijeli specijalno priznanje uz Dan grada Bihaća. Hvala im. Priznanje me obavezuje, sad još i više da radim i dajem maksimum od sebe. Ja to priznanje dijelim sa vama, Bišćani. Zato sam tražio da se uradi kopija priznanja i pošalje na adresu svakog domaćinstva u Bihaću. To smo zajedno zavrijedili. Hvala vam.

Nemam opravdanja. Zaista nemam opravdanja, dragi moji sugrađani. U zadnjih nekoliko dana primio sam dosta kritika od vas jer sam zapostavio ovaj blog. Mogao bih napisati da me posao odvlačio, mnogobrojne obaveze...ali neću pokušavati da se opravdam. Pokušat ću ubuduće naći redovnije vremena za ovaj e-dnevnik. Obećavam. A kad obećam..znate da će tako biti.

Pretpostavljam, salva kritika zbog mog bloga krenula je nakon što je blog otvorio Predsjedavajući Predsjedništva BiH, i moj prijatelj, Željko Komšić. Maločas sam uhvatio vremena da svratim na predsjednikov blog i pročitam negove zapise. Iskreno, raduje me da se Predsjedavajući Predsjedništva odlučio i na ovaj vid komunikacije s građanima. I raduje me da mu komentari odišu jednostavnošću. To je Željko kakvog znam i poštujem. Uostalom, tako su ovi dnevnici i zamišljeni. Bez oficijelnosti službena dokumenta. Svi smo mi samo ljudi i volimo ljudski progovoriti.

Hvala svima koji ste strpljivo čekali sljedeći post. Posebno hvala vama, dragi prijatelji, koji mi pišete redovno. I pohvala i sugestija i kritika su dobrodošle.

P.S. Kako to među blogerima biva red je preporučiti neki link. Ja vama preporučujem http://zeljkokomsic.blogger.ba/.

Do čitanja

Nekim mojim suradnicima se nije dopala ideja o ovom blogu. Čak su me nagovarali da ga posve ukinem, obrazlažući to činjenicom da je sve što radim solidno predstavljeno i bez bloga, a strahuju zapravo, koliko ih znam, da bih možda, u trenutku kad me ljuti usporavanje nekih projekata, mogao ovdje svašta reći.

Pa, učesto bih i mogao reći štošta. Takav sam. Ne znam stati. Ne znam biti zadovoljan urađenim. Uvijek, baš uvijek može bolje i može se više. I, priznat ću vam, najviše me ljuti kad mi na moje traženje prijedloga - kako nešto uraditi - podastru deset načina na koji se to ne može realizirati. Ne može! Ja tražim jedan način. Jedan na koji se može. Sto godina da živim neću shvatiti kako funkcionira mozak takvih ljudi. Toliko vremena i energije utrošiti na istraživanje svega što će te usporiti. U redu, i to treba imati u vidu. Ali kao dio SWOT analize. Ali SWOT podrazumijeva Strengths, Weaknesses, Opportunities, and Threats, znači : snage, slabosti, prilike i prijetnje. I zato kad kažem - hoću da gradim most, rekreacioni centar, zaobilaznicu ...neću odgovor - ne možemo. Možemo, moramo i sigurno ima načina.

E, ovo je bilo više namijenjeno užem krugu ljudi, koji će se prepoznati. Ono zbog čeg sam se logirao ovog jutros jest želja da vam, dragi sugrađani, poželim dobar dan.

Dobar dan građani GRADA Bihaća.

Od jučer smo zvanično grad. Ponovo. Svi znamo historijske fakte:

- Godine 1262. Bihać je proglašen slobodnim kraljevskim gradom sa svim pravima što mu je osiguralo samostalni razvoj. Povelja iz 1271. godine potvrđuje da je Bihać u tom vremenu uživao povlastice slobodne gradske sredine.


Kako je na snagu stupio Zakon o principima lokalne samouprave u F BiH u kojem, dozvolite da citiram, stoji:

- Grad je jedinica lokalne samouprave koja predstavlja urbanu, infrastrukturnu cjelinu povezanu svakodnevnim potrebama stanovništva.
Grad se, osim ustavom, uspostavlja federalnim zakonom na osnovu sporazuma o udruživanju dviju ili više općina, odnosno odluke općinskog vijeća općine koja ispunjava propisane kriterije stava 1. ovog člana, a koja ima najmanje 30.000 stanovnika, odnosno u čijem gradskom središtu kao zaokruženom urbanom području živi najmanje 10.000 stanovnika.
Grad u smislu ovog zakona predstavlja sjedište kantona i u slučaju neispunjavanja uvjeta iz stava 2. ovog člana.
Izuzetno od uvjeta iz st. 1. i 2. ovog člana, gradom se može proglasiti općina od posebnog historijskog i kulturnog značaja.


Bihać ispunjava sve ove uslove i temeljem toga sam Općinskom, sad Gradskom vijeću uputio prijedlog Odluke o proglašenju Grada Bihaća.

Vratimo se na tren opet historijskim zapisima u kojima je dokumentovano:


- Nakon proglašenja slobodnim kraljevskim gradom Bihać se razvio u urbani gradski, trgovački i zanatski centar


2006. je godina. Ponovo smo grad. Dajmo sve od sebe da grad Bihać razvijamo u svakom pogledu. Ja hoću, zasigurno.

Do slijedećeg čitanja

Pišem ja...pišem. I čini mi se da dobro pišem. Otvorio sam novu stranicu i počeo pisati.

Bolji Bihać, nova bihaćka priča. To mi je naslov, tema i vizija. A očekujem pomoć i podršku svih Bišćana i svih koji Bihać osjećaju svojim u ispisivanju novih stranica priče o Bihaću - zajednici sretnih ljudi, kvalitetnog nivoa života, ljudske tolerancije, demokratski izgrađenih i tolerantnih ljudi, sredinu koja stimulira ljudske potencijale i strateški se koristi prirodnim potencijalima oblikujući imidž moderna grada koji poštuje svoju tradiciju i vrijednosti a njeguje evropski identitet.

Samo u zadnjih 15 dana ugostio sam u našem gradu tri ambasadora, predsjednika Predsjedništva BiH, s predstavnicima čuvenog francuskog poduzeća Lafarge razgovarao o investiciji vrijednoj 30 miliona eura u Bihaću... Samo za sebe govori o pozitivnijem imidžu grada u javnosti.

Jedan od tih diplomata mi je diskretno skrenuo pažnju da budem svjestan da će uvijek biti prisutno i nekih negativnih struja, onih kojima nova, optimističnija slika Bihaća neće odgovarati. Nekolicini neće. To znam. Ipak, sretan sam da sam imao priliku i čast okrenuti ovaj list u novijoj bihaćkoj historiji. Hvala i Vama dragi moji Bišćani, što ste mi u tom pomogli. Pišemo dalje....

Nagovorili me da počnem pisati dnevnik!

A kazao sam da ja nisam čovjek od dnevničkih zapisa tipa «danas sam uradio to i to». Zato odmah da kažem - ni ovaj e-dnevnik neće biti tog tipa.

Zašto sam dozvolio da me nagovore? Mene se ne može nagovoriti na ono što ne smatram ispravnim. Ali ako argumenti govore u prilog nekoj pozitivnoj ideji o tom ću rado razmisliti. A dovoljan argument su ovdje statistike posjećenosti ovih stranica. Također, primam i mnogo pošte od posjetilaca ovog portala i osjetim potrebu i obavezu da budem i osobno prisutan tu. Ako to znači dodati mojim obavezama još i djelimično administriranje na web stranicama, nek bude i to. Mogu ja i to stići.

Zadržavam pravo da ovo ipak bude osobnije, lišeno oficijelnosti saopćenja i obavijesti. Mislim da ni vi, dragi prijatelji, to ne želite. Svi smo mi «samo» ljudi i svi smo isti. Imate puno pravo znati šta i kako radim i moja administracija je dužna sve te informacije učiniti dostupnima javnosti. Ono što ja smatram najdragocjenijim jest upravo kontakt s ljudima koje zastupam i njihova (vaša) želja da razgovaraju sa mnom meni daje dodatnu energiju. Onaj moment kad, nakon što mi postavi pitanje o problemu koji ga muči i dobije odgovor, moj sugovornik/sugrađanin pita : a kako si mi načelniče, umoriš li se, stižeš li, kako zdravlje? E to...taj nivo iskrenog i ljudskog razgovora meni vraća elan. Tako i Vaša pisma s pohvala, prijedlozima, sugestijama pažljivo pročitam i sretan sam što imate vjere u mene i kao načelnika i kao čovjeka.

Kritike? A ne može bez njih. Ma koliko svi mi tvrdili da ih prihvatamo jednako kao i pohvale ma, priznajmo - teško nam padnu. Srećom pa znam nositi se s kritikom. Naučio sam razlikovati konstruktivne od onih drugih. Nisu nikom drage ali su korektiv. Tako, evo, uvažavam i kritike koje su se odnosile na moje osobno odsustvo u administriranju na ovom portalu. Posve na mjestu. Kako sam dostupan svima u Bihaću tako moram i vama, posebno onima kojima je internet jedina veza s ovim gradom.

Kažu mi sad neki novinari: e, nek vidim i ja kako je pisati i kako je kad je tvoj tekst i razmišljanje izloženo analiziranju. A dobro. Ne bježim od toga.

Da prvi zapis ipak završim s famoznim «danas sam»?

Danas sam počeo pisati e-dnevnik. Hvala svima koji će nekoliko trenutaka svog vremena odvojiti da ga pročitaju.

Do slijedećeg čitanja.